Katherine Certitude
Katarina Bezbriga, ilustrovani roman francuskog nobelovca Patrika Modijanija, koji piše za odrasle i za decu, već neobičnim prezimenom junakinje privlači pažnju.
Ispripovedan je u prvom licu kao sećanje Katarine Bezbrige, profesorke baleta, na period detinjstva provedenog sa ocem u Parizu, pre nego što su prešli u Njujork, u kom se porodica okupila jer je tu živela i nastupala Katarinina majka, balerina. Sećanja na vreme provedeno bez majke, koja joj je nedostajala, dok je otac bio glavna ličnost u Katarininom životu, podstakle su odložene naočare jedne njene učenice. Naočare povezuju Katarinu i njenog oca, koji ih oboje nose, i simbol su granice između realnosti i sveta mašte i snova, koji se pred Katarinom otvara kada igra bez njih. Sa njima se svet jasno vidi, ali sa njima ne može da se pleše.
Nežan i pun razumevanja odnos oca prema ćerki, ali i slika sveta šezdesetih godina 20. veka i ljudi sa njihovim nesavršenostima i lažnim/prividnim identitetima dati su u nekoliko epizoda iz perspektive devojčice koja tek upoznaje život. Poput zamagljenog pogleda bez naočara, dečjim očima viđene, ljudske mane i društveni odnosi predstavljeni su bez oštrine, sa blagom ironijom i humorom.
Centralni motiv naočara, koje pokreću sećanja, pored toga što pruža filozofske poruke o životu, čini da ovaj roman može biti i ohrabrenje deci koja ne vide najbolje.
Knjigu je ilustrovao poznati francuski karikaturista Žan-Žak Sampe.
„Sećam se mog prvog časa baleta. Tata je izabrao školu u našem naselju, u ulici Mobež. Naša profesorka, gospođa Galina Dismailova, pošla je ka meni:
‒ Treba da igraš bez naočara.
U početku sam zavidela svojim drugaricama koje ne nose naočare. Njima je sve bilo jednostavnije. Ali razmislivši malo bolje o tome, uvidela sam da sam u prednosti: mogu da živim u dva različita sveta, u zavisnosti od toga da li nosim ili ne nosim naočare. Svet plesa nije predstavljao stvarnost, već svet u kom se poskakivalo i u letu udaralo nogom o nogu umesto da se lepo hoda. Da, svet iz snova, maglovit i nežan, kao onaj koji sam videla bez naočara. Odmah posle prvog časa rekla sam tati:
‒ Uopšte mi ne smeta da igram bez naočara.
Tata kao da je bio začuđen mojim ozbiljnim tonom.
‒ Igrala bih mnogo lošije kada bih lepo videla bez naočara. To mi je prednost!
‒ U pravu si ‒ rekao je tata. ‒ Tako sam i ja kad sam bio mlad…Dok ne nosiš naočare, drugi će ti u pogledu videti neku vrstu nežnosti i sjaj u očima. To se zove šarm.ˮ
