Zuleйha otkrыvaet glaza
Kada pomislimo da o nekim temama nema mnogo novog da se kaže, pojave se stvaraoci koji nas demantuju. Guzelj Jahina, mlada ruska autorka tatarskog porekla, u najboljoj tradiciji ruskih klasika, veze priču o ljubavi i opstanku u vreme uništavanja tatarskih kulaka i njihovom raseljavanju u Sovjetskom Savezu tridesetih godina 20. veka. Roman-prvenac ovenčan je najvećim književnim nagradama u Rusiji .
Priča počinje opisom dana mlade,seoske žene udate takoreći u detinjstvu, vaspitane da bude više sluškinja nego supruga, u kući gde pokušava da opstane između surovog muža i pakosne svekrve. Sva njena nastojanja da ispuni prevelika očekivanja okoline i istrpi zlokobnu sudbinu, bivaju bespoštedno zgažena. Kada joj boljševici ubiju muža, odlazak u progonstvo će izgledati kao spas u odnosu na pređašnji život. Radni logor u Sibiru postaće mesto gde će po prvi put osetiti ljubav muškarca, gde će podići sina, gde će ostati .
Dubina ljudske patnje uz bezgraničnu ljubav prema detetu i prema svom čoveku su prikazani toliko živo da ih osećamo i proživljavamo kao da smo tu, pored njih.
Ove jeseni ona, nije spavala. Uspavljivala je sina, ljubila ga u toplo teme pa – što pre napolje iz lazareta, uzbrdo stazom, gde je mala crvena vatrica svake večeri uporno zove, zahteva nju kod sebe. Noćima nisu sklapali oči, i uvek su im nedostajale noći. A ona ujutro – poseti zaspalog sina, pa – u lov, uveče – u lazaret, da počisti… Nije je bilo stid. Sve, čemu je bila naučena, što je utuvila od detinjstva – odstupilo je, otišlo. Ovo novo, što je došlo umesto toga, odnelo joj je strahove, kao što poplava odnosi prošlogodišnje granje i trulo lišće. ,, Žena je njiva na kojoj muž seje semena potomstva“- učila ju je majka pre nego što su je poslali u Murtazinu kuću. – „Orač dolazi na njivu kad god poželi, i ore dok god ima snage. Ne priliči njivi da protivreči svom oraču.“ Ona mu nije protivrečila: stezala je zube, pritajivala dah i trpela; koliko godina je živela ne znajući da postoji i drugačije. Sada – zna.
