Milisav Savić smelo i nesavremeno objavljuje knjigu Epska Srbija koja, da seir bude veći, po smislu i značenju stoji tik uz ozoglašenu „Nebesku Srbiju“. Da ne bude zablude, Epska Srbija nije polemička knjiga, nego zavodljivi putopis kroz najmaštovitije predele vremena i prostora srpske narodne epike. Idući tragom srpskih epskih pesama Savić je tokom dve godine (2015. i 2016.) prokrstario široka balkanska prostranstva: od Hilandara i Soluna do ravnog Srema, od Skadra do Ravnih Kotara, od Prilepa i Prizrena do Mišara i Stalaća, od Dubrovnika do Vršca, od Goleša do Miroč planine…
Rukovodeći se stvarnim i izmaštanim toponimima narodnih pesama Savić pohodi, opisuje i fotografiše manastire, kule, i gradove. Iako mnoga pominjana mesta u pesmama danas ne postoje, ili nikad nisu ni postojala, putopisac im svojom posvećenom potragom za njima, i originalnom reintepretacijom pesama, udahnjuje novi život i smešta ih „u ljetopis opširni vječnosti“. Što neusiljenom naracijom, što inspirativnim fotografijama (ima ih oko 250), pisac pred čitaoce majstorski izvodi oživotvorene junake, careve, kraljeve, bludnice i svece. U tom nepreglednom epskom kosmosu stvarnog i izmaštanog, razotkrivaju se i najdublji koreni srpskog nacionalnog identiteta.
Uzgred, autor nas podseća i na neke neopravdano zanemarene bisere epske književnosti, ko što su npr. pesme „Gaće Mitre Daskalove“ ili „Nahod Simeon“ (autentična srpska varijanta „Kralja Edipa“).
Bogorodičino lice na freskama u Novoj Pavlici spoj je radosnog i setnog: radosnog – jer je ona majka sina Božijeg, setno jer će ga u njegovim najboljim godinam izgubiti.
U crkvi Svetog Pavla i Svetog Petra u Tutinu, đavoli vilama guraju golog čoveka u ognjenu reku. Teško bi se pogodilo o kome je reč, da pored nesrećnika ne stoji natpis „Bogataš“.
Nema mnogo opisa gradova u pesmama. I ako ima, oni se svode na opise kula-tamnica. Čak i Smederevo, najveći grad srpske epike, ječi od kuknjave zatočenih u podrumima.
Nisam zažalio što sam se pod stare dane, latio ovog hodočašća. Srbija, pesnička, veća je od bilo koje Srbije u istoriji. I u mnogo čemu je – prirodno – lepša od one stvarne.
